Warning: imagejpeg() [function.imagejpeg]: gd-jpeg: JPEG library reports unrecoverable error: in /home/medzlist/public_html/web/plugins/content/joomslide.php on line 355
DOVA ZA HUSEINA I DEJTONSKI SPORAZUM PDF  | Ispis |  E-mail
Autor hasan   
Četvrtak, 01 Ožujak 2012 17:07

„Sudbinu čovjeka može promijeniti dova.“, ovovremenog i mediji. Koliko su snažni i važni mediji najbolje pokazuje primjer Husein ef. Hodžića, imama u Trebinju i Bileći. Ostavljen od svih prihvatio je pozive brojnih novinara, a oni umjesto o istini gradili karijere i tiraž. Umjesto da su angažirali prozvane inistiucije i pojedince sve dublje su ga gurali u konfrontaciju. Nekad je, zaista, iskrena dova Dragom Allahu, puna bolja od fizički distanicirane, i samo verbalne, podrške.

Tekst prisjećanja na Trebinje i njegovu sudbinu u povodu Dana Nezavisnosti


Dva mjeseca, koliko se na bolničkom, kućnom i banjskom liječenju zadržao glavni imam Husein ef. Hodžić izvan Trebinja, Bileće i Istočne Hercegovine iz ovog mediteranskog krajolika skoro da se nije čula niti jedna jedina riječ o životu Bošnjaka, o njihovom halu i iskušenjima koja ih iz dana u dan pritišću.

Tek usput, sa nekakvog, neformalnog sastanka Udruženja za povratak u BiH, kojem su prisustvovali Bošnjaci rođeni u Trebinju, Bileći, Gacku, Nevesinju, Stocu i Čapljini, čuveni zvornički Bracika, uz predstavnike resornih ministarstava za povratak, te predstavnike Opštine Trebinje, na pokojem internet portalu, u obliku zaključka pojavila se osuda istupa Husein ef. Hodžića u javnosti.

Zaključke sa tog sastanka „na najljepši način“ iskoristio je načelnik Ćuk u nekakvim banjalučkim dnevnim novinama, kazavši: „Neću sarađivati sa Islamskom vjerskom zajednicom ukoliko je i dalje bude predstavljao imam Hodžić, IVZ ima otvorena vrata opštine samo ako je predstavljaju civilizovani ljudi.“

Nova Begova kuća


Potpuno zaboravljajući stavove i Ćuka i Husein ef. Hodžića koristim priliku da s predstavnicima Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika još jednom posjetim Trebinje, gdje će oni pripremiti Odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom Hadžiahmetovića kuće i kule, koje se nalaze na samom ulazu u grad.
Sjećanja na ovu kuću još dok je bila živa, rahmetli, Munira Hadžiahmetović, sama od sebe naviru. Imam Hodžić je, u vrijeme vladavine čuvene Alijanse, danima hizmetio onemoćalu Muniru, hranio je i hrabrio. Te davne 2002.g. govorio je: „Ne znam šta će biti sa Begovom kućom. Srušena je i u vlasništvu opštine. Nemam utisak da je oni žele obnoviti onakvom kakva je bila. Hadžiahmetovića kuća i kula su jedine, koliko-toliko, zdrave, a mogle bi se obnoviti i biti primjerom muslimanske-orjentalne arhitekture u Trebinju.“

I tako je do njene smrti Husine ef. Hodžić navraćao usamljenoj Muniri, s njom evocirao uspomene na davno minula begovska vremena, a ona je za uzvrat kuću uvakufila i poklonila Islamskoj zajednici.

Dok su vrijedne arhitektice Šarančić i Marijanović uzimale precizne mjere u avliju su ušli Husein ef. Hodžić, Blažo Stevović, jedini trebinjski liberal, Ervin Pobrić, potpredsjednik Skupštine opštine Trebinje. Pobrić i Stevović započinju dugu i tešku raspravu zbog čega je Blažo Ervina, u emisiji BHT 1, javno oslovio „Srbinom iz SDA.“ Jasno je da nisu ni mogli doći do ikakvog zaključka.

Na ulicama grada i trebinjskim selima


Napuštamo „Aneks 8“ i šetamo dalje kroz „Dejtonski mirovni sporazum“. I dok se još polužive ribe koprcaju po tanjirima Stevović, obrazlažući nekakve svoje liberalne stavove, zaključuje kako je upravo danas, samo zato što sjedi sa Hodžićem, „instruktorom terorizma iz Baden- Badena“ izgubio još 20 trebinjskih glasova. Zaista, iz cijelog razgovora ostala je jasna samo činjenica da im nacionalna i vjerska pripadnost ne može biti prepreka razgovoru i druženju.
U prostorijama Medžlisa, dok je Husein ef. Hodžić zauzet uređenjem zemlje oko Osman-pašine džamije, čitam pravosnažnu presudu trebinjskog Okružnog suda, koji je izvjesnom Hasanu Pervanu presudio da plati iznos cca 12 000 KM što je, na temelju opštinskog rješenja 07-364-54/98, Vučinić Vojin iz Bileće, za vlastite potrebe stanovanja obnovio Hasanovu kuću.

U tom rješenju je Vučiniću dozvoljena sanacija stambenog objekta i ovaj je uložio trud i (vjerovatno doniran) građevinski materijal. Sad, halavan, Hasan mora platiti određeni iznos, a Opština je oslobođena ikakve odgovornosti, uz obrazloženje da tim rješenjem Opština nije ostvarila nikakvu materijalnu dobit.

U prvim predvečernjim satima u društvu Muse Jerkovića, tek pristiglog sa izdržavanja zatvorske kazne i Rankom Janjićem, izbjeglicom iz Mostara idemo u Lastvu. Jerković živi ovdje, a odmjeren i krajnje iskren Janjić ovih dana otpočet će sa ograđivanjem lastvanskog harema.
Na vrh brijega, iznad mezarja i bašluka, na kojima su ispisana prezimena Jerković, Salković, Ćerimagić i drugih poznatih trebinjskih porodica, uredno posloženi ostaci džamije čekaju nove inicijative i sretnije vrijeme.

U ugodnom Janjićevom društvu, preko jezera rijeke Trebišnjice, odlazimo u Grančarevo. Radovi na obnovi džamije su dobrano poodmakli. „ Bošnjaci iz Grančareva imaju žarku želju da obnove džamiju, ali ih je malo i nisu, Bog zna, pretjerano bogati. Predani su i savjesni, što je najvažnije. Obnova ide sporo, ali ja znam da će oni u tome istrajati i nadam se da će radovi biti gotovi dogodine.“, kaže Hodžić.
U Grančarevu od Bošnjaka živi još samo Izet Arnautović na čijem licu se jasno odraziše izrazi domaćinske dobrodošlice. „ Vidiš, efendija, uradio sam vanjsku fasadu, uveli su mi struju u kuću. Još nekoliko mjeseci i moći ću u nju useliti.“, priča Izet.

Vrlo oprezni i Arnautović i Hodžić, ne želeći bilo kakve konfrontacije, nastaviše razgovor o tome kako je i ove godine „neko“ uzorao vakufsku njivu da po njoj sadi i sije, a kako nije tražio nikakvu dozvolu od Islamske zajednice.

Iz Grančareva, na poziv Bože Narančića odlazimo kod njega na večeru. U ugodnom razgovoru, kroz sveprisutnu „medijsku atmosferu Kosova“ uljudni domaćin sve jasnije i preciznije oslikava iskrenost međuvjerskih, dobrosusjedskih i dobronamjernih odnosa.
Razgovarali smo i Kosovu, ne ovom sadašnjem, već onom iz 1989.god, za što nas vežu zajedničke uspomene. On je kao radnik gradio dalekovode kroz Kosovo, a ja kao vojnik s baterijom protiv-avionske odbrane, sijao strah i „gasio svjetla“ po Mališevu.

U dvosatnom razgovoru Božo, iskren i odan vjernik, na čijem zidu su slike Arhanđela Gabrijela i Ostroškog manastira, prenio nam je i neka gorka iskustva koja ima s Vladikom Grigorijem.

Po povratku u Hodžićev stan hladan šum Trebišnjice ne dopusti ikakve zaključke, već sigurno i smjelo u oči uvuče smiraj noći i tako potreban san.

Hoće li Car dati pare za džamiju u Bileći?


Idućeg dana, tek što je jutarnje džemre puklo u zrak, pred Husein ef. Hodžićem otvorili su se sasvim drugi i drugačiji problemi, ničim slični i povezani sa onim jučerašnjim. Carska ili gradska džamija u Bileći konačno je dobila svoj ključ. „Radnici firme Stil- grdanja“ iz Mostara Šerifa Džihe, priveli su kraju obnovu džamije.

S bismilim na usnama i srećom u očima Husein ef. otvara džamiju, zaviruje u čoškove, mjerka visoke prozore, dodiruje skele, pitajući se gdje je i kad će joj se vratiti džema'at.
Uz nekoliko sitnijih zamjerki na urađene poslove, Husein ef. Hodžić, s tugom u srcu reče: „ E, sad tek počinju problemi. Meni su iz Udruženja Bilećana u Sarajevu najavili da imaju prikupljena novčana sredstva s kojim smo mogli platiti urađene poslove. Prije par dana mi kažu da ta sredstva nisu za ovu džamiju već za druge svrhe. Možda misle da će opet doći Car i dati pare.

Potpuno sam razočaran, kako sad da nađem 44 000 KM, da platim ljudima pošteno urađen posao.“, tužano i bespomoćno, pa i pomalo ljut kaže Husein ef. Hodžić.

Prema njegovim riječima u ovoj fazi predviđena je samo obnova osnovnog objekta, dok će obnova munare i avlijskog zida biti planirana i urađena u ovoj godini. Nisam imao snage ni hrabrosti pitati: „Kako, na koji način? Avlija Fate Jaganjac, jedinog povratnika u grad Bileću bi zatvorena, a u aviliji raste i miriše cvijeće.

Gatački mučenici


Lutvo Fazlagić, predsjednik Medžlisa IZ Gacko, od bijega imama Mensur ef. Ždralovića stalno insistira kod Husein ef. Hodžića da mu navrati, da ga posavjetuje šta raditi i šta činiti.
Mjesna džamija u Fazlagića kuli, prazna, ostavljena, nikad svečano otvorena, počinje propadati. Crijep, koji nikad nije ni trebao po svom kvalitetu biti ugrađen na njen krov, počinje se raspadati, zidovi vlažiti. Građevinskoj firmi „Stil gradnja“ Šerifa Džihe još uvijek nije isplaćen novac za urađeni posao.

Lutvo se sprema ograditi džamiju da hajvan ne ulazi u avliju i ne češe se o džamijske zidove. Uz sve probleme koje 27 povratničkih porodica u Fazlagića kuli ima predsjednik Fazlagić traži da mu Husein ef. Hodžić pomogne riješiti imenovanje novog imama. „Daj, bolan Huko, (tako ga od milja oslovljava) govori im da nam pošalju novog hodžu! Ne može Gacko bez imama!“

Lutvi je, kao predsjedniku Medžlisa, izrazit problem što finansijki računi poslije odlaska ef. Ždralovića nisu konačno svedeni. „Imamo četiri broja „Preporoda“, ne znam jesu li plaćeni za ovu godinu. I to bi trebalo platiti!“, rezigniran žali se Fazlagić.
O Lutvinom jedu i zamjerkama na nadležne organe, na Bošnjake koji mogu, a ne pomažu revitalizaciju života u Fazlagića kuli i Gacku zaista ne vrijedi ovdje govoriti, samo bi ga uvukli u nove, Bošnjacima uopće, suvišne svađe. A propusta, praznih obećanja i neizvršavanja svojih emaneta, bezbeli, na sve strane.

Lokalitet džamije u gradu Gacku djeluje sablasno. Već dvije godine sve stoji isto. S donje strane, zapravo od pijace polahko se u aliju uvlači smeće. Cijela su avlija i porušena džamija puni nebrige.

„Kad li će se s munare ove džamije i hoće li ikad čuti ezan,“ jedini je Huseinov komentar. Ni „čuvena, vidovita Vildana“ Smailbegovićka u magazinu „Dani“ o džamiji i Gacku ne piše ništa. U Gacku je, tog dana, premijerno prikazan dokumentarni film „Mučenici“ o stradanjima Srba u logorima Lora, Čelebići i Dretelj.

Munara u Kazancima


Nakon tuge konačno i lijepe uspomene. Odlazimo u selo Kazance, na samoj granici BiH i Crne Gore (ako je granica BiH uopće ovdje). Dugo smo tražili i propitivali za usamljenu munaru, ostatak džamije Osman paše Kazanca. Svesrdni i uljudni mještani sela od Avtovca do Kazanaca rado nam pokazuju pravac, ne percipirajući lokalitet kao munaru već kao cjelovitu džamiju.
I konačno! Kraj dvije trafostanice, a prije male crkvice put nas vodi lijevo u neponovljivu impresiju pejsaža. Pravo Božje čudo! Već 130 godina, od odlaska Hasanbegovića i Pašića iz Kazanaca, radi ibreta, munara porušene džamije stoji uspravno.

Predanja kažu da je uz medresu, mekteb, šadrvan i saraje, polovinom XVII vijeka, Osman paša Kazanac sagradio i ovu džamiju. Neki historičari ističu kako je zbog svađe sa ocem oko izgubljenih janjaca otišao u Istanbul i tamo dostigao položaj vezira. U Bosni je na taj položaj imenovan 1683.g.

Osnovni džamijski zidovi dimenzija 10 kvadratnih metara, porušeni su u vrijeme austrougarske vladavine. Dio kamena od džamije je upotrijebljen u obnovu crkve posvećene Svetom Arhanđelu Mihailu, za koju se u predanjima, također, tvrdi da je prvobitno dao izgraditi Osman paša Kazanac.

„Kod nas se prepričava da je ovdje nekada bio manastir. Kad je srušena ne znam. Ovdje nije nikome smetala. Bilo je huligana koji su je htjeli rušiti. I u toku posljednjeg rata dolazili su i pitali 'Đede, da je gađamo'. Nemojte, moja đeco, nek ste živi i zdravi, odmaknite se vi od bogomolje. To je neko diz'o i gradio i Bogu se molio. Odmaknite se vi...“, priča nam svoje viđenje osamdesetogodišnji Đorđe Antunović.
Danas u Kazancima živi oko 40 porodica Tepavčevića, Šukovića, Stanjevića, Antunovića, Crnogorca. I oni s tendencijom iseljavanja u Gacko. „Džamija je obrušavana i obnavljana, neka parohija je platila našem Milanu da je obnovi jer su je partizani 1945.g gađali i rušili bombama. Ona, od tad, nikom ne smeta, i niko je ne ruši i ne dohvata. Kad su mećave, vjetar je ljulja po nekoliko metara u vrhu. Stari su je majstori znali graditi, moj brate, vidiš li ti postolje je još čvrsto, a kamen munare je vezan klamfama i drži se dobro.“, potpuno neopterećen, bilo čim, nastavlja starina Đorđe.

Đorđe nam pokazuje nekoliko kamenja na lokalitetu džamije i kaže: „Vidiš li ti, ona kamenja, seljani su ih nosili kući i vraćali, jer im se nije dalo u imetku... Šta ko mislio da mislio ovo bi bilo grehota srušiti.“, zaključuje Đorđe. Pored brojnih drugih predanja ispričao nam je i priču, pokazujući na škrip zvani „Mednjak“, iz kojeg je Bajo Pivljanin ubio nekog hodžu dok je učio ezan sa munare.

Strpljenje je ključ spasa


Sunce sve zamamnije odgađa razgovor i prisiljava nas da se prepustimo vlastitim mislima. Dok nas vozi pustom cestom Gacko – Trebinje Husein pokušava posložiti činjenice, poredati prioritete, naći način kako odgovoriti na sve izazove.

Gledam ga bespomoćnog, prisjećam se jedne davne trebinjske nepravde i hutbe hafiza Hasana Babovića. Sredinom 1943.g. zahvaljujući djelovanju „partizanskih doušnika“ gradske vlasti su zatvorile 8 najuglednijh trebinjskih trgovaca. Digla se galama, prašina na sve strane. Za vrlo kratko vrijeme, sedmicu dana, uredovanje i posredovanje, na relaciji Trebinje – Sarajevo – Jerusalem-Ženeva-Rim, urodilo je plodom. Nedužni ljudi pušteni su kućama.

O tome je hafiz Babović na hutbi 1. maja 1943.g rekao: „Najveću zahvalnost za ovako brzo rješenje i puštanje na slobodu naših građana dugujemo našim vrhovnim vjerskim predstavnicima u Sarajevu i teološkom pravniku rimskog sveučilišta, našem dragom Trebinjcu iz Sarajeva, koji su na naš poticaj zainteresovali od položaja i uticaja sve vodeće ličnosti, pa su uspjeli da dopre čak do velikog Palestinskog muftije Mevlana Emin Husejina i Emira Šekib Arslana u Ženevi.

Zato sam na početku citir'o Božje riječi iz Kur'ana « Ne gubite nadu u Božju milost i Bog je sa onima koji su strpljivi», a jedna arapska izreka veli SABRU MIFTAHUL FURUDŽ: «Strpljenje je ključ spasa».

Kako pronaći utješne riječi, Husein ef. Hodžiću, i ko da mu ih kaže kad je svih 11 anexa Dejtonskog sporazuma umrlo u Trebinju. Ovdje je sasvim normalno da Vladika Grigorije obnavlja Begovu kuću, da načelnik opštine galami zbog zahtjeva o povratu vakufske imovine, da nadležne državne institucije uredno primaju plaće dok Islamska zajednica radi njihov posao i obnavlja porušeno kulturno-historijsko nasljeđe, da imam brani građane, da ministri pravde i sigurnosti potpuno prešute pljačkanje povratničkih kuća, da raseljeni Trebinjci samo navijaju za svog „koloseumskog“ junaka, da Tužilaštvo BiH još uvijek nije potvrdilo optužnicu protiv Dobroslava Ćuka za etničko čišćenje i progon, jer je, kako navodi optužnica, kao član Kriznog štaba Trebinja saglasan sa Naredbom Božidara Vučurovića od 18.04.1993.g. da se sva lica koja neće da se stave pod komandu Vojske Republike srpske odstrane sa teritorije Opštine što je suprotno Ženevskim konvencijama o Zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba itd..
Vjerovatno je Visoki predstavnik, Lajčak u Trebinje posljednji put i došao helikopterom jer se iz zraka potpuna obespravljenost i nemoć Bošnjaka u Trebinju manje vidi, dok je pogled na još jednu crkvu, koja niče na temeljima stare Austorugarske tvrđave impresivan.

Misli mi za tren prekida stari željeznički most na Jasenu na kojem su snimljeni neki do kadrova Draškovićevog filma „Nož“. Na Jasenu, ili negdje u ovom predjelu davne 1875. god. s pobunjeničkom vojskom, spremajući napad na Trebinje, boravio je i vojvoda Mihailo Mićo Ljubibratić, prvi prevodilac Kur'ana na južnosalvenske jezike. Nikako tog „slobodnog zidara“ da pomjerim iz sipmatije.

Bože, kako se moglo desiti da mi u ranim djetinjim godinama usade poštovanje prema njemu i da ne znam ko je zapravo bio taj čovjek?!

Ulica i Husein ef. Hodžiću


Jak i snažan udar automobila u brdo iznad puta prekide i moje i Huseinove misli. Pogledam ga, tek otvara oči. Proučim bismilu i zamolim dragog Boga da mu bude na pomoći. U Medžlisu razočarenje zvano Fatima Fetibegović, ministrica prostornog uređenja RS-a, potpisala je odbijenicu projketima obnove porušenih džamija u Župi i Pridvorcima, a tako se Husein ef. radovao i iščekivao pozitivno rješenje.

Zbog svega o čemu pišem i vjerovatno zbog činjenice da se u javnosti nije čuo glas podrške imamu Husein ef. Hodžiću, ničim izazvan Vladika Grigorije gostujući u emisiji RTRS-a „Oči u oči“ je ponovio Ćukovu dijagnozu kako Husein ef. Hodžić nije normalan čo'jek.

Naravno, Husein ef. je obespravljen, usamljen, traži svoja i prava Islamske zajednice, implementaciju Dejtonskog mirovnog sporazuma u Trebinju, a takav objektivno gledano i nije prosječan i običan već Borac za Istinu i pravdu. I baš zato, uz Srđana Aleksića, u svakom gradu BiH, još sad, jednoj ulici treba dati i njegovo ime.

Hasan Eminović, izvor: “Preporod”, 15.3.2008.g /

 

 

Comments  

 
0 #1 2012-03-15 16:16
Postovani,
Kako pisac ovog teksta rece:,,Husein ef Hodžic, je Borac za istinu i pravdu!"
Tačno je to, a i pored toga on je covjek koji je toliko uradio, i radi na unapredjenju svih medjuljudskih odnosa, a
da ne govorimo o njegovom doprinosu u obnovi dzamija u Istocnoj Hercegovini.
Medjutim, mislim da je sad došlo vrijeme da se i ovom humanisti, covjeku koji je na putu da promjeni svoj nacin zivota pomogne, bude uz njega i da ne bude usamljen u svojim namjerama.
Tacan je i navod da su medije danas najace oruzje, ili bolje reci onaj ko kontrolise medije ima vlast u rukama.
Koliko su ta sredstva medija radila u interesu medzlisa i njega samog, to je za duboku analizu!

Kad govorimo o ef Huseina iza njega stoje rezultati rada, a sve je to tražilo i istiskivalo veliko samoodricanje, i kao takav zaslužuje sve pohvale,poštova nje, čestitke ili bolje reci njegov rad treba sa se obiljeze na jedan dostojanstven i respektivan nacin!
Quote
 

Add comment


Security code
Refresh

RocketTheme Joomla Templates